Moj internet dnevnik
Red army
Blog - veljača 2018
utorak, veljača 13, 2018
I to je prošlo.

Posjet Predsjednika Republike Srbije, Zagrebu, pretvorio se u ono što se predviđalo da će se dogoditi nakon što je pred sam posjet otkriven karakter poziva i pravci kojima bi taj posjet trebao pogurati obostrane odnonse-

Kao prvo bilo je jasno da se iza posjeta krije želja službenog Zagreba da iz svojih redova dodatno potisne svaku prisutnost manjinskog dijela, ovog puta Srpskog. Pogotovo nakon što je onaj Mađarski marginaliziran drakonskim metodama zastrašivanja i protjerivanja. 

Hrvatskoj javnosti nije poznato, jer to je kao daleko od svega da su prema Mađarima u Baranji i na istoku Hrvatske, uz prešutnu podršku lokalnih, pa i državnih vlasti primjenjivane metodode bliske terorizmu. 

Ta javnost i da je to znala, vjerovatno se ne bi mnogo uzbudila.

Jer sada je jasno kako tu javost može pokrenuti samo mržnja prema drugačijem i tuđem, bez obzira na naciju i vjeru.

Nije to generaliziranje, već činjenica koju su znali i oni koji su naknadno posredovali i obradili posjet Predsjednika Republike Srbije,Zagrebu.

Njegov odlazak na Kordun u središnjem dijelu Republike Hrvatske nije slučajan, niti je to dio koje je trebao po orginalu da se dogodi. 

Nije se trebalo dogoditi ni veliki Sabor Srpskog naroda u Hrvatskoj, u zagrebačkom "Vatroslavu Lisinskom".

Sve je trebalo proći mnogo bolje za dva "lidera".

Ovako pritisnuti "sponzorima" igrali su zadane uloge, što je u potpunosti otrkilo svu kaljužu u kojoj se Hrvatska nalazi. U kojoj žive njeni građani, napose manjine.

U razgovoru kojega je pokušao inicirati Premijer Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković o reguliranju potražnje za ratnu odštetu, kroz prebijanje preko privatne imovine, došlo se do stajališta da bi takvo što sada bilo nemoguće, kao i da bi reakcija "Sponzora" bio razoran za obe strane. 

Srbija bi ostala bez mogućnosti ulaska u EU, a Hrvatska bi ostala bez trećine terirorija.

U drugom pokušaju da se dogovore na štetu trećega, prvo AP Vojvodine, a zatim Unije BiH, ona je tražila u slučaju AP Vojvodina, da to bude kroz institucionalizirano obeštećenje svih koji žele optirati prema svojim starim domovinama. Tako da Vučić to odradi kod "svojih", a ona kod Hrvata u AP Vojvodini preko nikom korisnog Žigmanova.

Upravo je praćenje njegovih komunikacija otkrilo koliko je čega i koga bilo na stolu. Te je pomoglo da se takav scenario sruši.

A što se tiče BiH, glavni "miner" dogovora u Zagrebu je neočekivano bio "prvi Hrvat" u toj zemlji. Kojemu se nije svidjelo što bi mogao biti "žrtveni jarac" na pladnju moćne tisučljetne institucije.

Kao i činjenica da se za one koji su to ranije učinili nije napravljeno gotovo ništa da u pasivnim sredinama u Republici Hrvatskoj požive kao normalni i prihvaćeni građani.

Upravo suprotno, broj onih koji su iz BiH otišli i "proklizili" preko Republike Hrvatske u treće zemlje je jednak.

Stoga moramo zahvaliti tisučljetnim institucijama, EU,Rusiji, SAD i Kanadi na dobro odrađenom poslu, koji se treba nastaviti. Da se ne dozvoli da posjet postane šuplje slovo.

Za početak sa mjesta predstavnika Hrvata u Srbiji treba skloniti Žigmanova. U Hrvatskoj treba Pupovca potaknuti na veći terenski rad i pomoć ljudima koje predstavlja ili ga zamjeniti kao Žigmanova.

U krajevima koji su naseljeni manjinama pritisnuti da se dosljedno provodi Ustavni zakon o manjinama, sa većom autonomijom tih područja. 

AP Vojvodinu odvojiti administrativno od Beograda, i dati joj veće ovlasti u pitanjima unutrašnje uprave, suda i poreza.

A u BiH velikim saborom pod pokroviteljstvom veilikog Religijskog Vijeća za Ekumenizam u starom središtu BiH samostanu Kraljeva Sutjeska odrediti odnose svih koji u njoj žive.

Ovim događajem su delegitimirani svi oni koji su sebe prokazali kao čuvare nacije, a u stvarnosti čuvare mržnje i vlastitih sinekura.

 

redarmy @ 20:47 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, veljača 2, 2018
Velika je nervoza u novosadskoj Banovini. Tamošnji glavni stanar je u očajnom stanju, sve više se trza. Utučeno šeta hodnicima, ne kontaktira sa zaposlenicima kojima je šef.

Ne prima ni posjete "razdraganih" građana. Nema vremena ni za sve ono što za što bi trebao imati vremena. 

Čak je i mobitel isključio. A svojem je vozaču naglasio da se nikako ne javlja kada na mobitelu vidi pozivni broj Budimpešte.

Nemože se snaći u onome što ga je snašlo.

Iako je prije zadnjih izbora nogama i rukama pokušao odbiti položaj na koji je gurnut. Svesrdno se nadao da će ga sudbina zaobići i da će iz prikrajka partijske sjene upravljati događajima u zemlji koju nije shvatao, a pokazat će se kasnije ni volio.

Izbori koje su svestrano pomogli određeni pomoćni krugovi iz beogradske ćaršije i koji su prema svim podacima koštali njegov SNS desetak milijona evra. Dok je njemu kao čovjeku koji je imao određenih ambasada u Beogradu.

Poznat po svojim žestokim stavovima o nacionalnom pitanju, sakriven u nekoj mirnoći koja je davala privid uljuđenosti sredine iz koje je ponikao, već davno se našao na "radaru" onih koji su pratili situaciju u sredini kojoj je djelovao.

Njegov šef, a izgleda i prijatelj Aleksandar, uzdao se u to da taj "povučeni" intelektualac nema velikih ambicija u politici i da stoga nije prijetnja njegovim planovima.

Ukratko, djelovao je kao najpovoljniji izbor za šefa lokalne administracije u AP Vojvodini.

Držalo se, a to je bio stav i nekih ljudi oko Aleksandra da se taj neće buniti niti puno tražiti za domovinu koju je, sada je jasno mrzio iz dna duše.

Kao domaći izdajnik, on je stoga poslužio svrsi.

Došao je na funkciju sa koje je mogao se prometnuti u nešto više od pukog izvršitelja volje beogradske čaršije. Mogao im je pokazati da ima snage i kičme da brani barem vlastito dostojanstvo.

Umijesto toga taj je politički tragač, kako smo vam opisali danas u depresiji.

Na ulicu više ne smije izaći jer ga svi psuju. Djeca mu se rugaju, a ljudi sve češće izlaze na ulice da bi iskazali svoje protivljenje politici koju provodi.

Možda vam je svima jasno o kome se radi. Ali da ne budete u dilemi, navest ćemo da se radi o predsedniku vlade AP VOJVODINE, Miroviću.

Taj izrod je sve ono što je vrijedilo u Vojvodini pokušao omalovažiti. No kada je naletio na zid koji je ubrzano nastao protiv četnika i ljotićevaca, kojih je on bio dio, počelo je povlačenje.

A kada je iz Njemačke i Austrije stiglo propitivanje njegova popuštanja uzurpaciji vojvođanske zemlje, kao i imovine za koju su oni bili zainteresirani, stao je.

Nakon što je propustio osuditi djelovanje dijela SPC u Banatu, zbog čega su se pogoršali odnosi sa Rumunjskom, tradicionalnim saveznikom Srbije, a u prvom redu Vojvodine, izgubio je kompas.

Pritisnut lojalnošću prema Beogradu, te činjenicom da bez suradnje sa okruženjem može ostati i bez glave, počeo je solirati u vanjskoj politici.

Kreće uspostava odnosa sa dijasporom po evropi. Značajno je da se stupa u kontakt prvo sa Austrijancima i Švabama porijeklom iz Vojvodine, a potom sa svim ostalima. 

Na takvu politiku Aleksanar je odgovorio zatvaranjem priljeva sredstava za AP Vojvodinu. 

Ni sedam godina od promjene ustava Srbije, pokrajna nije ostvarila zagarantiranih sedam odsto udjela u republičkom budžetu. Iako ga puni sa preko trideset pet odsto.

Iz portfelja pokrajne izuzimaju se veliki sistemi, značajnija poduzeća, prometni koridori, ukidaju željezničke pruge.

Mirović na to kada je trebao reći nije rekao ništa.

Sada kada su na red došla Pozorišta i biblijoteke po mjestima u Vojvodini, duboko se zavukao u Banovinu i ne izlazi iz nje.

Nemože, jer je to za Mađarsku postala crvena krpa, a o svemu su se raspisali i posnimili svijetski mediji.

Stanje sa manjinama je posebno pitanje, no ono i nije čisto njegov resor. Jer i tamo gdje je pokušao braniti neka manjinska prava bio je izdan od svojih.

Mirović je stoga personifikacija kako je povijest Vojvodine puna prevara. 

Počev od dana kada je "prisajedinjena" Srbiji. Do danas kada joj ta Srbija negira posebnost preko izbora koji su bili ukradeni, sa čovjekom koji nije htio vladati, a danas se nalazi u poziciji da će mu se sutra suditi za izdaju. Kao što će ga vojvođanska povijest zapamtiti kao petokolonaša i suradnika okupatora.

Mirović se još može i spasiti te sudbine, samo ako jasno od Beograda preuzme sva obilježja državnosti zemlji na kojoj je rođen. Mada bi to moglo značiti izazivanje sukoba sa južnim susjedom. Koji u sadašnjoj situaciji nastoji preveslati samog Mirovića pregovorima sa Zagrebom.

redarmy @ 14:26 |Komentiraj | Komentari: 0
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
85876
Index.hr
Nema zapisa.